Pomak naprijed

Ekspresionizam u hrvatskoj književnosti i umjetnosti. Zbornik radova I. znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem (ur. C. Milanja). Altagama, Zagreb, 2002.

Zbornik Ekspresionizam u hrvatskoj književnosti i umjetnosti donosi radove izložene na istoimenom, godinu dana ranije održanom znanstvenom skupu. U prvom dijelu zbornika objavljeni su tekstovi referata održanih na simpoziju, a drugi njegov dio opsežna je bibliografija časopisa hrvatskog ekspresionizma čiji je priređivač Vinko Brešić, a obuhvaća tridesetak hrvatskih ekspresionističkih časopisa, počevši od Krika (1913) preko — da spomenemo samo najpoznatije — Vihora, Kokota, Vijavice, Juriša, Plamena... do Antene (1926) kao posljednjeg književnog časopisa u tome kronološkom nizu.

Referati se, kroz književno-teorijsku ili lingvističku prizmu, bave problematiziranjem samog pojma ekspresionizma ili konkretnim poetikama tog razdoblja. Tako rad Nadežde Čačinovič tematizira pojam ekspresije koji je u teoriji umjetnosti prisutan od 18. stoljeća, preciznije, od onog trenutka kada se na umjetnost prestalo gledati isključivo i(li) prvenstveno kao na mimetičku djelatnost, odnosno kao na vještinu oponašanja. Taj se pojam dovodi u vezu s pojmom ekspresionizam u čijem se korijenu prva riječ uostalom i nalazi. Kao što se o ekspresiji počelo govoriti u binarnoj opoziciji realizam/romantizam, odnosno vještina oponašanja/vještina izražavanja, tako se i ekspresionizam kao stilska paradigma, koja zahtijeva »neposrednost, spontanitet, oslobađanje osjećaja«, pojavljuje kao »druga strana konstruktivizma, depersonaliziranosti, nove trezvenosti«.

Globalni uvid u razdoblje ekspresionizma (hrvatskog u kontekstu europskog i književnog u kontekstu onog koji se dotiče drugih umjetnosti, naročito likovnih, ali i filozofije) daje Viktor Žmegač u referatu Europski kontekst ekspresionizma. Cvjetko Milanja u eseju Utopijske značajke teorijskog uma hrvatskog ekspresionizma govori o temeljnim postavkama ekspresionističke kritičko-teorijske misli čiji se refleksi odražavaju u »ideji povijesti, filozofiji života i evoluciji umjetničkih praksi«. O općim značajkama ekspresionizma govore i referati Aleksandra Flakera i Ante Stamaća. Prvi je naslovljen Zona (Apollinaire — Ujević — Majakovskij) i promatra umjetničke postupke što ih primjenjuju europski avangardni pokreti, a u okviru njih i ekspresionizam. U referatu Uloga antologije »Menschheitsdämmerung« Kurta Pintusa u oblikovanju hrvatskog ekspresionizma Stamać pak te značajke izvodi promatrajući odjeke što ih je naslovljena antologija imala na sudionike hrvatskog ekspresionističkog pokreta, ali i na formiranje europske ekspresionističke umjetničke i filozofske misli.

Referati Krešimira Nemeca (Hrvatska ekspresionistička proza) i Vinka Brešića (Hrvatski ekspresionistički časopisi — Analiza ekspozitornih tekstova) odnose se na analizu žanrovskih mikropoetika u hrvatskom ekspresionizmu. Nemec dokazuje da je, iako se proza smatra žanrom koji se najteže prilagođavao ekspresionističkim strujanjima, ekspresionistička paradigma ipak, u vrijeme svoje dominacije, ostavila traga i na romaneskni i novelistički dio korpusa onodobne hrvatske književnosti. Iznoseći sustavni kronološki pregled hrvatskih književnih časopisa od 1913. do 1928. godine i raščlanjujući njihove ekspozitorne tekstove, Brešić pokazuje da su ekspresionističku paradigmu realizirali časopisi od 1913. do 1919, tj. od Krika do Plamena, ostali da su je tek oponašali, a ekspozitornost da nije bila samo glavna žanrovska značajka ekspresionističke produkcije već i dokaz o relevantnosti časopisa kao književnih činjenica koje medijski utječu na profiliranje ekspresionizma.

Najveći broj tekstova bavi se stilsko-poetičkim značajkama pojedinih pisaca. Reinhard Lauer, npr. razmatra pjesnički dio ekspresionističkog segmenta književnog korpusa Miroslava Krleže; Miroslav Šicel tumači konkretno književno djelo Ulderika Donadinija, dok Branimir Donat otkriva ekspresionističke elemente na proznim predlošcima manje poznatog autora Slavka Tomašića. Zvonko Kovač ekspresionističke poetske značajke tumači prvenstveno na tekstovima slovenskog ekspresionista Srečka Kosovela, ali u raspravi utvrđuje i ekspresionizam još nekih južnoslavenskih autora. Branimir Bošnjak u pjesništvu A. B. Šimića otkriva suživot i preplitanje »gričanske« tradicije simbolizma s ekspresionističkim inovacijama. Za razliku od nabrojenih radova koji su svoju potragu za ekspresionističkim elementima završavali uglavnom pozitivnim predznakom, esej Milorada Stojevića pokazuje kako pjesništvo Slavka Batušića, iako vremenski u potpunosti pripadno razdoblju ekspresionizma, pa ga je dosadašnja književna kritika uglavnom tako i promatrala, možda baš i nema previše veze s »’tvrdim’ ekspresionizmom«.

Tekstovi Borisa Škvorca, Sanjina Sorela i Tvrtka Vukovića, polazeći od poetološkog načela danog razdoblja, utvrđuju ekspresionističke mikoropoetike pojedinih autora. Škvorc tako preko postupaka negacije i obrtanja tradicionalnog poimanja tragične ironije, destruiranja klasičnog modela tragičnog kraja, makrostrukturalnog proizvođenja ironičnog i farsičnog tumači prvi Krležin roman Tri kavalira gospođice Melanije. Vuković povlači paralelu između temeljnih ideja Krležinog ekspresionističkog dramskog korpusa (u kojemu je dominantno tematiziranje ničeanskog mita o Nadčovjeku, stvaranje radikalnog kulta individualizma, ali s druge strane i degradacija tog individualizma uslijed širenja kaosa nastalog u proboju mase i kolektivnog) i Krležina formiranja vlastitog književnog identiteta u procesu zauzimanja mjesta barda nacionalne književnosti; mjesta koje je upražnjeno smrću A. G. Matoša 1914. godine. Sorel, na primjerima hrvatskih ekspresionističkih pjesnika, zaključuje da je pesimistična motivika thanatosa jedna od niti koje povezuju inovativni radikalizam ekspresionizma s hrvatskom književnom tradicijom.

Lingvistički su utemeljeni referati Marka Samardžije i Ive Pranjkovića. Samardžija proučava razloge specifičnog formiranja jezika hrvatske književnosti u vrijeme ekspresionizma. Prvi razlog predstavlja tada recentna ideja (jugo)slavenofilstva, dok drugi počiva u samoj ekspresionističkoj poetici čije je imperativno zauzimanje negativnog stava prema tradiciji i kanonu rezultiralo radikalnim i temeljitim promjenama na planu jezika i pisma (uporaba ekavice i ćirilice). Pranjković se osvrće na Šimićeve stavove o standardnom jeziku iznesene eksplicitno u njegovim napisima, ali i na osobitosti njegova pjesničkog jezika.

Svi radovi u zborniku dokazuju kako je tema ekspresionizma u hrvatskoj književnosti u znanstveno-istraživačkom smislu izrazito provokativna, podložna različitim analitičkim pristupima (lingvističkim ili najrazličitijim književnoteorijskim metodama), ali još uvijek nedovoljno proučena. Da bi se to kompleksno razdoblje hrvatske književnosti u potpunosti sagledalo, bilo je potrebno prevladati tabue s kojima se hrvatska znanost o književnosti nosila u prethodnim razdobljima (prije devedesetih nerado se govorilo o kršćanskom segmentu ekspresionističke tematike, a u razdoblju devedesetih teško se suočavalo s činjenicom da je jedan dio hrvatske književnosti pisan ekavicom i na ćirilici). Zato je zbornik Ekspresionizam u hrvatskoj književnosti i umjetnosti, između ostaloga, i svojevrsni dokaz kako se znanost mora osloboditi svih predrasuda, i kada to uspije, dobiju se rezultati nedvojbene vrijednosti.

Suzana Coha